среда, 5. август 2015.

Život - to nisu samo dani koji su prošli, već oni koje smo zapamtili

 "Sta sam ja tek mali plamen koji velikom ognju u susret hita." reci su Ive Andrica, velikana nase knjizevnosti, reci koje me uvek navedu da razmisljam o sebi, o zivotu.       Sedim u polumraku svoje sobe, kroz prozor mesec baca svoju svetlost, smelo sarajuci moje zidove, poigrava se, kao da svojim nemirnim prstima sara po mojim mislima. Razmisljam, po ko zna koji put o svom malenom, sicusnom zivotu. Skoro da sam odrastao/odraslala, vec mi se cini da shvatam sustinu zivota.
       Stojim na pragu svoje duse, polako se preda mnom otvaraju vrata koje vode u siroke hodnike mog prostranstva, mojih misli. Hodam polako, plasljivo... Da li cu i sada zastati, odustati ili cu napokon skupiti hrabrosti da udjem unutra i otkrijem sebe?
       Evo hodam hodnicima maste, a ti hodnici unazad me vrate, na lude noci, na kasne sate, na trenutke mog prelepog srednjoskolskog zivota. Svaka noc je kao i ova duga, uvek ima vremena da pusti se suza.
       Pred ocima mi igraju slike-lepe, tuzne, srecne, vesele, pune nezaboravnih trenutaka. Mozda je uzrok ovog mog elegicnog osecanja sto stojim na raskrscu svog zivota. Ovo si mi veoma bitni trenuci, iza sebe moram ostaviti prelepe trenutke i krenuti dalje, kroz zivot u kome me cekaju brojne bitke, patnje i razocarenja na putu do uspeha, do svog cilja.
      Ipak, tesko je ostaviti sve iza sebe. Prosli su svi dani srednje skole, ali ne bi bilo kakvi dani, vec dani koje cu pamtiti celog zivota.
      Uvek cu se secati svih nasih druzenjaa, nestasluka, dana kada smo svi sedeli na klupici u parku pobegavsi od casa. Secacu se svih mojih srednjoskolskih ljubavi - srecnih, tuznih. Kako kaze jedan veliki mislilac: "Racunaj svoje godine po prijateljima. Racunaj svoj zivot po osmesima, a ne po suzama." a ja zaista imam po cemu ceniti svoj maleni zivot.
      "Nemoj mi reci da su stvari prolazne, jer svaki od nasih trenutaka najavljuje vecnost. Dok zivis, budi ziv!" - a mi, drugari, to i jesmo bili.
       Doci ce jos brojne generacije posle nas, svaka ce biti po necemu posebna, ali se nadam da ce nas profesori pamtiti po nasim specificnim karakteristikama i kao najbolju generaciju u skoli. Mi cemo u zivotu upoznati jos mnogo ljudi, steci cemo brojne prijatelje, ali cu vas zauvek pamtiti kao najlepse cvetove u mojoj basti prijateljstva i uvek cu pamtiti miris koje je imalo nase prijateljstvo i boje kojima su nasi zajednici dani bili obojeni.
       Sada ce svako od nas krenuti svojim putem, ka svom cilju, stazama posutim uspesima i neuspesima, ali verujem da ce svako krenuti punim srcem, brojnim mislila o nasem predivnom drugovanju.
       Trgnem se, osetim suzu koja plasljivo i drhtavo klizi niz moj obraz. Ne znam koliko je vremena proslo, koliko minuta ili sati, ali znam da je uvek lepo secati se svakog prelepog trenutka.
       "Volis li zivot? Onda nemoj traciti vreme jer je od vremena sastavljen zivot.", jer je zivot isuvise kratak - ili isuvise dug da bismo sebi dozvolili luksuz da zivimo lose, pa treba iskorisiti svaki dan kao da je poslednji, jer su uspomene jedino sto nam na kraju ostaje.




Autor teksta:Milena Spasić

Napomena: Zabranjeno je prisvajanje autorskog teksta 
i njegova primena u komercijalne svrhe.

Нема коментара:

Постави коментар